O Nautici i pomorskim školama u Dubrovniku

Tisuću godina Dubrovnik je opstao kao samostalna Republika. Njegov nastanak, razvoj i propast vezan je uz more. Stoljećima je bio spona između Sredozemlja, osobito njegova istočnog dijela i balkanskih zemalja. Sve gospodarske  djelatnosti ove male državice proizašle su iz neodvojive vezanosti Grada i pomorstva. Time je gradu-državici omogućen samostalni opstanak i izdignuće u najznačaniji pomorski grad na ovoj strani Jadrana.

Bizantski Car Konstatin Porfirogenet u svojem djelu „ O upravljanju carstvom“ spominje da su dubrovački brodovi već 869. god. prevozili hrvatske trupe u Bari da se bore protiv Arapa Saracena.

Dubrovnik je važno vojno pomorsko uporište bizantskog namjesnika oblasti Dalmacije i zna se da su 1030. god. dubrovački brodovi sudjelovali u ekspediciji koju su Bizantinci poduzeli protiv Arapa u Južnoj Italiji. Jačanjem Hrvatske države u borbi protiv Mlečana jača i dubrovačko pomorstvo i 1153. god. arapski pisac Al Idrisi govori o Dubrovniku kao najjužnijem gradu na području Hrvatske i gradu sa mnogo brodova koji idu na daleka putovanja.
U 13. st. dubrovački brodovi plove do Sirije, Egipta i ostalih država Sjeverne Afrike.
Od kolike je važnosti bilo pomorstvo u Dubrovačkoj Republici najbolje govori Dubrovački Statut iz 1272. god. gdje je cijela sedma knjiga Statuta posvećena pomorstvu.
Oslobađanjem od vrhovne Mletačke vlasti 1358 god. Dubrovnik dobija još veći poticaj da svoju trgovinu usmjeri morem i tada dubrovačko pomorstvo i brodogradnja dosežu visoku kvalitetu. U 14 st. u Dubrovniku je izgrađeno najmanje dvije stotine trgovačkih i ratnih brodova različitih tipova (1526.-1808.g).

Najveći uspon dubrovačko pomorstvo postiglo je pod turskim pokroviteljstvom pa je Dubrovnik sa svojom trgovačkom mornaricom u 16. st. najjači grad-država u Sredozemnom moru. To je doba kad Dubrovačka Republika raspolaže s oko 300 brodova i 5000 pomoraca. Ima oko 200 trgovačkih jedrenjaka izvanjadranske plovidbe s ukupnom nosivosti od oko 66 000 tona. Godišnji dohodak od pomorstva iznosi oko150 000 – 200 000 zlatnih dukata.
U 16.st. Dubrovčani sa svojim jedrenjacima obavljaju nautičko-komercijalne poslove u lukama Albanije, Grčke, Crnoga mora, Sicilije, Apeninskog poluotoka, Sjeverne Afrike, Španjolske, Portugala, pa sve do Portsmoutha, Londona i Hamburga.

Istovremeno istaknuti dubrovački brodovlasnici imaju i brodove koji plove pod zastavom Španjolske i Portugala. Zajedno s tim brodovima, dubrovačka flota je po tonaži tada u samome vrhu ondašnjega poznatoga pomorskog svijeta.

Zbog promjenjenih ekonomskih prilika na Sredozemlju tijekom 17.st. bilježi se postupan pad pomorske snage Dubrovačke Republike, naročito nakon katastrofalnog potresa koji je pogodio sam centar Dubrovnika 1667.god.

Još jednom Dubrovnik će doživjeti uzlet krajem 18. st. kada dubrovački jedrenjaci počinju preplovljavati Atlantski ocean. Ukinućem Republike 1808.g. od strane Napoleona izmijenila se iz temelja sudbina dubrovačkih brodova, pomoraca i trgovaca.
Dolazak parobroda u 19.st. zatekao je Dubrovčane nespremne i u novonastaloj situaciji Dubrovnik nije više imao onu ulogu u pomorskom životu Europe koju je s ponosom stoljećima isticao.

Dubrovčani su bili ne samo vrsni pomorci nego i brodograditelji. Dubrovački brodovi postali su poznati u svijetu zbog svoje solidnosti, čvrstoće i navigacijske sposobnosti. Dubrovačke karakune Englezi su prozvali „Argosy“ (­ARAGOSA), a ta riječ postala je sinonim za solidno građen brod koji nosi skupocjeni i bogat teret te se vjeruje da potječe od romanskoga naziva Grada Dubrovnika – Ragusa.

Pomorstvo je, uz kopnenu trgovinu, razvilo niz drugih nezaobilaznih djelatnosti: brodogradnju, razvoj luke, promet kojim se grad povezuje sa zaleđem, pomorsko pravo, pomorsko osiguranje, pomorsko zdravstvo i u svezi sa svim navedenim pomorsko obrazovanje.


Obuka pomoraca kroz stoljeća odvijala se na način da su se znanja i vještine stjecale isključivo uz rad, tijekom obavljanja toga rada. Stariji i iskusniji pomorci prenosili su svoje znanje novim mornarima obukom kroz  rad na brodu.

Šire znanje koje je morao imati zapovjednik broda stjecalo se dijelom kroz učenje u praksi a dijelom kroz razne oblike privatne poduke.

Poznato je da su se u Dubrovniku i obližnjem Cavtatu kroz 18. st., a poslije i u 19.st., održavali razni tečajevi na kojima se podučavalo radu na brodu. Takve tečajeve držali su pretežno stari i iskusni zapovjednici jedrenjaka.

Dolaskom austrijske vlasti nakon Bečkog kongresa (1814.g) regulira se pravo zapovijedanja brodovima pa tako nijedan pomorac nije mogao dobiti dopuštenje zapovijedanja brodom ukoliko nije položio ispit u Nautičkoj Akademiji u Trstu.
Kako se ovo teško ostvarivalo, 24.09.1848. g. Austro–Ugarska Monarhija donijela je odluku o otvaranju pomorskih škola duž tada austrijskog primorja i to škola u Bakru, Zadru, Splitu, Dubrovniku i Kotoru .

Zadnja takva škola otvorila se u Dubrovniku 1852. god.
Kapetan duge plovidbe Jakov Podić koji je stekao osposobljenje na Pomorskoj Akademiji u Trstu postao je prvi ravnatelj pomorske škole u Dubrovniku.
Nautička škola u Dubrovniku djelovala je pri gradskoj glavnoj osnovnoj školi.
„I.r. istituto nautico- navale di Ragusa“, kako se škola tada zvala, osposobljavala je kadar za oficire i zapovjednike duge plovidbe kao i male obalne plovidbe, kadar za ručunovodstvene poslove, te brodograditelje.

Pomorska škola u Dubrovniku postala je samostalna škola 1874. god., odnosno odvojila se od dotadašnje osnovne škole. Do 1881. god. škola je promijenila tri zgrade unutar gradskih zidina. Započela je raditi u zgradi Gozze (gdje je i danas osnovna škola), potom je nastavila djelovati u zgradi Dominikanskog samostana i konačno je djelovala u gimnazijskoj zgradi (bivši samostan sv. Katarine – danas Glazbena škola).

Od školske godine 1881/82 škola radi u zgradi na Brsaljama (današnji restoran Nautika), u kojoj će ostati više od sedam desetljeća, točnije do 1954. godine.
Iz ove škole izašlo je puno poznatih i cijenjenih kapetana. Ugled pomorskog kapetana i izvan broda bio je veoma velik. Taj je ugled u pomorskom Dubrovniku bio mjerljiv s ugledom liječnika, pravnika i profesora.

Od 1922. god. škola na Brsaljama djeluje kao „Pomorska Akademija“. ­Školovanje traje četiri godine . Akademija u ovoj istoj zgradi djeluje neprekidno i kroz vrijeme II. svj. rata. Godine 1954. škola je izmještena na novu lokaciju, ­a 1959. g. osnovana je Viša pomorska škola.
Od 1997. god. u Dubrovniku djeluje Pomorski fakultet.

O UGOSTITELJSKIM OBJEKTIMA NA BRSALJAMA

Ugostiteljski objekti – kavane, gostionice i konačišta - postojali su u Dubrovniku i u vrijeme Dubrovačke Republike. Razvojem turizma i pojačanim turističkim prometom u 19. st. raste i potreba za dodatnim objektima koji će biti u funkciji nove rastuće gospodarske grane.
Godine 1817. započinje plansko uređivanje Brsalja, koje su postale gradsko šetalište. Brsalje su dio Pila, pred samim ulazom u Grad okrenute južno prema maloj morskoj uvali. S obje strane prilaza cesti te godine posađeni su drvoredi dudova. U produžetku šetališta uredio se javni park, koji je postao poznat pod imenom Teodorin park. Mjesto je uskoro postalo omiljeno okupljalište Dubrovčana. Vjerovatno je zato Nikola Birimiša 1836 god. izgradio i otvorio na Brsaljama kavanu: ' Caffè all' Arciduca Federico ', koja je uskoro  postala najpopularnija dubrovačka kavana. Prema kazivanju suvremenika tijekom jutra bila je prepuna turista dok je popodne bilo više domaće čeljadi. Osobito je, kažu, bilo živo pred Birimišinom kavanom nedjeljom popodne kada bi se 'cijeli grad preselio ovdje uživati u sladoledu i slušanju sviranja vojničke kapele'. Ta kavana kasnije je prozvana 'Dubravka '.

Oko 1866 god. spominje se na Pilama, u zgradi pored mora, nasuprot 'Dubravke' još jedna gostionica - 'Al Boschetto'. Ta gostionica imala je i sobe te je služila i kao konačište, koje je postalo poznato pod imenom ' Albergo al Boschetto'. Brsalje su, naime,  tada bile prekrivene krošnjama razraslog posađenog drveća , pa su te nasade građani po dubrovački zvali ' bošak ', što znači gaj , po čemu je hotel i dobio ime. Vlasnik toga hotela bio je kap. Nikola Andrijašević.  Hotel je djelovao i u osamdesetim godinama 19.st. Podatak nam je poznat iz dnevnika svećenika i pisca Mata Vodopića (čija se djela i danas izvode na Ljetnim Igrama), koji je zapisao da se Mato Kunić, iseljenik, vratio iz Južne Amerike u kojoj je proboravio 25 godina, da se tamo oženio i obogatio („ nešto on stekao, nešto mu žena donijela „), te da  je stigavši sa ženom u Dubrovnik odsjeo u gostionici ' Al Boschetto' na Pilama. Do kada je postojao taj hotel nije sa sigurnošću utvrđeno. Zna se jedino da nije dočekao devedesete godine 19.st. jer se u zgradu u kojoj je bio hotel uselilo nautičko učilište, koje je tu djelovalo do 1954. godine. Po tome je zgradi trajno ostao naziv ' Nautika'. Krajem osamdesetih godina 20. st. zgrada je došla u vlasništvo turističke agencije 'Atlas', pa je zajedno s pripadajućom terasom preuređena u prestižni ugostiteljski objekt imena Nautika.